U našem jeziku su s i z dva jasno odvojena suglasnika, i u domaćim rečima nikad se ne brkaju. Niko ne peva i ne kaže: „da ti mrzim ruze koze“, svi razlikujemo disanje od dizanja i resu od reze. Zašto nam onda u stranim rečima s i z predstavljaju problem?
U većini zapadnoevropskih jezika s između vokala, ukoliko nije udvojeno, čita se kao z. Kada kažemo rezon, vizon, bizon, fazan, sezona, dezerter, tu je z potpuno na svom mestu, jer se sve te reči u francuskom odnosno nemačkom pišu sa s, ali izgovaraju sa z.
Nažalost, mi smo to z, iz više razloga a pre svega zbog lažne analogije, preneli i u reči koje u francuskom imaju udvojeno s, izgovoreno s: bassin, dessein, dessert. Nema nikakve sumnje da one kod nas treba da glase basen, desen, desert, samo je pitanje da li ćemo te oblike moći da sačuvamo pred najezdom pogrešnih oblika sa z.